Mesto za reklamu

 

 

 

 

 

Protojerej – stavrofor Prof dr Dimitrije Kalezić

Evropska pismenost se izražava na tri pisma: najstariji grčki alfavit, pa mlađa latinička abeceda i najmlađa slovenska azbuka. Kod nas Srba, koji smo Sloveni, ostalo je do danas mlađe slovensko pismo – ćirilica, ali ne uopšte, nego jedna njena varijanta – srpska, koja ima i svoju bogatu istoriju, naučno obrađenu (dr Petar Đorđić, “Istorija srpske ćirilice”, 1971, 1987. i 1990).

Na srpskoj ćirilici pojavila se i prva slovenska knjiga – ne rukopisna, nego štampom objavljena (cetinjski “Oktoih”, 1492), samo pedesetak godina poslije Gutenbergove kulturne revolucije, razumije se na ondašnjemu srpskom jeziku. Ćirilicom se danas kao sredstvom komuniciranja i širenja kulture služe uglavnom istočni i većinom južni Sloveni. Kod svih njih, ni nekad ni sad, ona nije ista – adaptirana je jeziku, odnosno izgovoru, pa fonemi odgovara njen simbol – grafema.

Današnja varijanta srpske ćirilice, njeno pojednostavljenje i dovođenje do pune saglasnosti fonetsko-grafičke, djelo je Vuka Karadžića; on je na tome radio dugo i predano dok najzad (1848) nije izvojevao pobjedu, čuvajući identitet novoga i starog i njihovu generacijsku vezu. Ranije je bila ćirilica crkvenoslovenska, nevezanih pismena, a on je dao novu, poput ruske graždanice (građanske azbuke) – rukopisnu. On je napravio azbuku koja je u principu slična bojevima: svaki grafički simbol odgovara određenome brojnom značenju; i obratno: svakome glasu odgovara njegov slovni znak. Dakle, svi brojevi su kombinacija deset brojčanih znakova, a svaka riječ i rečenica je kombinacija trideset pismena, slovnih znakova. Vuk je ovo doveo do perfekcije. Tu je vrlo mali broj dvopoteznih slova (p, t, š) ili trolinijskih (ć, r, u) ili četvorolinijskih (đ, f); uglavnom su složena između dvije zamišljene (ili povučene) linije. U takvoj Vukovoj azbuci nema udvojenih glasova, čak ni u govoru, nego se slivaju u jedan (iša, reka; išo, reko), osim ako se čuju kao dva (poodavno, poodmakao); nema ni dvije grafeme za oznaku jedne foneme, nego: jedan znak – jedan glas. Ovo je fonetski, a ne etimološki izveden i do perfekcije doveden glasovni sistem da mu ravna nema. Takav, on čuva i garantuje naše etnobiće i njegov integritet, držeći mu identitet: to je jezik koji opredmećuje našu misao, i njegovo pismo koje tu misao materijalizuje, odnosno grafički prezentuje. Iz ranije tradicije, znanja, pamćenja… putem racionalnoga postupka (koji je metodičan a ne racionalističan!), izvedenoga na jeziku kao predmetu – Vuk je dao sistem od trideset slovnih znakova, od kojih svaki glas ima svoju stabilnu fonetsku vrijednost i svaki znak je jasan i karakterističan.

Na srpskome jeziku i njegovoj ćirilici nastala je i objavljena sva srpska književna kultura, počevši od opšteslovenske podloge, pa preko raznih istorijskih etapa – do polovine 19. vijeka, kad je modernizovana, dovoljno čuvajući staro u novome i tako držeći njihov identitet. U drugoj polovini toga (19.) vijeka počinje da se na hrvatskoj abecedi (tamo nije azbuka!) štampa poneka srpska knjiga, onda više i više, osobito poslije Drugoga svjetskog rata.

Latiničko pismo u evropskoj kulturi je latinskoga osnova, ali – različiti: razlikuju se abecede, iako latiničke, u raznima evropskim jezicima. Tako, recimo, ni najjednostavnija hrvatska i slovenačka latinica, slična češkoj po nadrednim znacima (æ, è, ¹, ¾) i dvojim grafemama za jedan glas (d¾ – dž , lj – lj , nj – nj) ne može biti uspješno i kako valja prenesena na ćiriličku azbuku, što je poznato u novije vrijeme u kompjuteristici. Kroz minulih 130–150 godina, osobito poslije Drugoga svjetskog rata, mnoga je srpska knjiga štampana latinicom, pa danas na nivou i u mreži Interneta to se registruje kao hrvatska knjiga. Iako Srbi mogu da koriste latinicu i time otvaraju novi prozor u svijet, u svijetu Interneta oni ostaju uskraćeni, a strani interesenti obmanuti i dezinformisani. Dakle, pogled kroz dva prozora u stranom svijetu se ne prima adekvatno.

Ovakva praksa i njena obilata primjena vrši sistematsku likvidaciju srpske kulture, odnosno njeno katastrofalno siromašenje i dezinformaciju onih koji se interesuju. Sadašnji trend ujednačavanja i otvorena tendencija ulivanja ćiriličke tradicije u nas u latinicu je, smatraju mnogi, radi Evropske unije; smatram, potpuno pogrešno: ona upravo traži bogaćenje svoga kulturnoga areala i uvećavanje multikulturalnoga fonda, a ne unifikaciju i prepeglavanje sadržaja (jezika, pisma, kulture…), što znači – zatiranje bitnih karakteristika i kulturnoga primarnog nasleđa.

Dakle, radi čuvanja svoga identiteta i kulturnoga imetka, i radi obogaćenja buduće velike zajednice Evropske unije, odnosno njene kulture – Srbi treba da čuvaju svoj identitet – pismo i jezik, i unesu ga u tu zajednicu, nek se zna ko su bili – i ko su i dalje – i da u evropsku familiju ne ulaze kao praznoručni siromasi, nego kao vjekovni baštinici kulture – evropske, sa eminentno hrišćanskim ulogom.

Naš jezik i njegovo pismo – inače, najsavršenije evropsko – predstavlja najdublji osnov našega identiteta i mentaliteta; to je naša najrealnija prezentacija. Ako smo lišeni nje, šta ćemo takvi Evropi? U tom slučaju srpska ćirilička knjiga i sve njom prezentovano postalo bi bivše. Ko ima prava i nema pameti da to odbaci?

“Srpska stvarnost”

 

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here