![](http://srpskastvarnost.rs/wp-content/uploads/2018/07/hamburg-1024x344.jpg)
Tek u trenutku davanja otkaza postao sam svestan situacije u kojoj sam se nalazio. Tada sam se prvi put stvarno uplašio i zapitao da li je moralo baš ovako? Iza sebe sam ostavio porodicu, posao, sve.
„Kakvi su ti planovi? Da li si ovde samo da bi zaradio novac ili planiraš da ostaneš da živiš?”
Zvuči neverovatno, ali dok mi ovo pitanje nije postavio jedan kolega uopšte se nisam setio da razmislim o tome. U Nemačku sam emigrirao u julu 2015. godine. U Srbiji sam se loše osećao. Od svoje plate nisam bio u stanju da obezbedim pristojan život ni sebi, ni svojoj porodici. Živeo sam kao hrčak, imao sam gde da spavam i nisam bio gladan. Ono što mi je posebno teško padalo je to što sam poznavao ljude koji ni to nisu uspevali da obezbede.
Po profesiji sam medicinski tehničar, radio sam 14 godina u jednoj beogradskoj bolnici i svi su mi zavideli. Imao sam sreće, radio sam posao za koji sam se školovao i koji sam voleo. Ali ljudi su mi zavideli iz drugih razloga. Moja okolina je smatrala da sam baš srećan, radim u državnoj firmi (čitaj ništa ne radim) i da naravno primam veliku platu.
U realnosti ta plata je iznosila oko 35.000 dinara. Posla je bilo preko glave. Nama su jednostavno nedostajali ljudi, bolnice. Sa brojem kreveta, osoblja i materijala kojim je bolnica raspolagala bilo je nemoguće zbrinuti toliki broj pacijenata. To je dovelo do toga da zdravstveni sistem nije dostupan, da pacijenti moraju da čekaju više sati da dođu na red. Ono što ne mogu da shvatim ni dan danas, je svest prošečnog građanina Srbije. Pacijenti nisu bili ljuti na sistem, na političare… svi su bili ljuti na osoblje. Jedan deo pacijenata smatrao da je zapravo osoblje uzrok njihovih nevolja, da je problem samo to što mi nećemo da radimo i da je ceo zdravstveni sistem samo teret ovoj državi. Ja to vidim sasvim suprotno. Mislim da je zdravstveni sistem jedan od stubova društva, i da sa ovakvim sistemom Srbija nema neku perspektivu.
Emigracija zdravstvenih radnika u Nemačku je u osnovi jednostavan proces. Upisao sam kurs jezika, položio B1 ispit na Gete Institutu, našao posao i sa ugovorom predao dokumenta u ambasadu.
Tek u trenutku davanja otkaza postao sam svestan situacije u kojoj sam se nalazio. Tada sam se prvi put stvarno uplašio i zapitao da li je moralo baš ovako? Iza sebe sam ostavio porodicu, posao, sve.
U početku sam radio kao bolničar, deo Nemačke u kom sam radio nije priznavao našu diplomu. Radio sam dva posla istovremeno i zarađivao sam oko 1.700 evra u početku, pa u kasnijem periodu i do 2.000 evra. Radio sam oko 200 sati mesečno, izdržavao sam porodicu u Srbiji i sebe u Nemačkoj. Moj prvi veliki problem je bio stan. Živeo sam po iznajmljenim sobama, a da bi se moja porodica kvalifikovala za dobijanje vize, uz naravno platu morao sam da obezbedim i stambene uslove.
Mislim da je lakše naučiti nemački, nego naći stan u nekom većem gradu. Druga velika prepreka je nostrifikacija diplome. Procedura se razlikuje u zavisnosti od dela zemlje gde se nostrifikacija radi. U pojedinim delovima Nemačke uz sertifikat o poznavanju jezika i potvrdu o višegodišnjem iskustvu u struci, kolege dobijaju direktnio priznavanje dipolme. U delu zemlje u kom sam ja bio zaposlen, morao sam da idem na praksu, posle koje sam stekao pravo da polažem stručni ispit.
Sad sam zaposlen u jednoj od najvećih klinika u zemlji, sa nostrifikovanom diplomom bio sam u prilici da biram posao. Plata je takođe značajno porasla. Kada bih rekao da je ovde sve idealno, lagao bi, ali opet puno je lakše. I ovde kao i u Srbiji ima puno posla, i ovde ima manjak osoblja. Razlika između Nemačke i Srbije je u tome, što Nemci imaju svest o značaju zdravstvenog sistema za društvo, svesni su da imaju manje ljudi nego što im je potrebno i aktivno rade na tome da privuku što je moguće više ljudi.
Milan Pavlović, Hamburg, Nemačka